Bol je velika, neizreciva. Još nismo potpuno svjesni da te više nema među nama. Nedostaješ.
S vremenom ćemo vjerojatno postati svjesniji činjenice da, kako si dio nas ponijela sa sobom, tako si dio sebe ostavila s nama.
Tvoj vedar osmijeh krasio je ovaj razred četiri godine, a uspomena na njega krasit će ostatak našeg života. Ono što smo zajedno započeli, završit ćemo u spomen na tebe. Dio tebe će biti u svim našim uspjesima i neuspjesima, izlascima i kavama, druženjima i putovanjima, u svemu što si voljela prije vječnog putovanja.
Bit ćeš s nama u svakoj proljetnoj kapljici, ljetnom povjetarcu, šarenom lišću jeseni, prvim pahuljicama snijega i svemu što nisi doživjela. Bila si blagoslov dok smo kročili zajedno i sretni smo što smo barem dio puta mogli podijeliti s tobom. Znamo da ovo nije kraj jer kraj ne postoji i znamo da postoji vječnost u kojoj ćemo ponovno biti zajedno.
Kad nam bude teško, sjetit ćemo se tvojih riječi iz zadnje pismene zadaće:
Rođenjem si dobio platno, čovječe. Shvaćaš li to?
Bijelo čisto platno, a boje sve dostupne – i ljubavna crvena, zelena puna osmijeha i
čežnjiva lila, vesela žuta, ali ne zaboravi da u tom spektru postoji i crna. Dok budeš
slikao portret svog života, ne plaši se dodavanja malo i tih tonova jer ako odmah
potrošiš zelenu, žutu, narančastu, u ostatku slike ti preostaje samo smjena sive, crne i smeđe.
One će nam dati snagu, probuditi nadu i pomoći da nastavimo dalje.
Ostaje nam samo reći da smo sretnici što si naše platno ukrasila svojim vedrim bojama. Budi sretna, raduj se zbog nas i veselo treperi među ostalim zvjezdicama.
Zauvijek te vole tvoji, razrednica Lidija i medicinari IV.
